Izvanredan niz fotografija dovodi nam pred oči uzbudljive odnose ravnih i zaobljenih površina, uvodi nas u prostore jedva naslutivih protega, teško odredivih visina, širina, dubina. Crno-bijeli kadrovi, blago tonirani smećkastim preljevima, vibriraju od svjetlosti što prodire sa strane i kliže, mili, rastire se po plohama da bi se povremeno zgusnula u sjenovitu nakupinu. Smjele kompozicije, katkad obrubljene čvrstim obrisima (pre­poznatljivih zidnih rubova ili predmetnih obilježja), a češće otvorene širenju izvan okvira, izgledaju poput krajnje delikat­nih apstraktnih slika, purističkih svođenja na dijalog bjeline i sivila ili minimalističkih odricanja od mimetičkih uporišta.

Kad ne bismo znali da su fotografije snimljene u vili Boža Banca u Dubrovniku, možda bismo ih pripisali sasvim slobod­noj kombinatorici snimatelja, nekoj igri s izmišljenom scene­rijom, ili postavljanju efektnih konkavnih i konveksnih prak­tikabala kao zamki za kaptiranje najistančanijih svjetlosnih odraza. Ali, odgonetka nam je dana - snimke su autentično dokumentirane i stvaralački ekstrahirane iz šireg konteksta građevine i odgovarajućeg ambijenta. Uostalom, često sam se nalazio u atriju dubrovačke Umjetničke galerije i penjao stepenicama na gornje katove. Tako sam mogao osjetiti i doživjeti neobičnu zračnost i gotovo zasljepljujuću bjelinu zidova, stuba i svodova te privlačnu panoramičnost viđenja kroz otvore, vrata i prozore.